Odmah prije nego što započnem da razjasnim, u ovom kontekstu “loše ocjene” konkretno znače “ocjene niže nego što bismo ih željeli.”
Pokušavam pristupiti nošenju sa lošim ocjenama na dva načina i zamišljam ih kao dva odvojena scenarija: dobivanje loše ocjene zbog nedovoljne pripreme i dobivanje loše ocjene iz razloga koji su izvan moje kontrole.
Za početak, teško je razlikovati to dvoje. Kada stvari krenu po zlu, puno je lakše upirati prstom i kriviti sustav, a često je sustav doista kriv. Ali ne uvijek. Stoga mislim da je prva prepreka pomirenje s činjenicom da sam ovog puta ipak zabrljala..
Dakle, Scenarij 1: nakon što priznamo sebi da možda nismo dali sve od sebe, važno je razmisliti i zapitati se:
“Gdje smo pogriješili?”
Nakon loše ocjene na testu, ocjenjujem svoje metode učenja razmišljajući o sljedećim pitanjima:
Jesam li učila na učinkovit način ili sam gubila vrijeme?
Ako sam dosta učila i još uvijek nisam uspjela dobro napisati ispit, možda bih trebala preispitati svoje navike učenja i pronaći nove metode koje bi mogle bolje funkcionirati.
Jesam li si ostavila dovoljno vremena za pripremiti se za ispit?
Ako da, jesam li to vrijeme učinkovito iskoristila? Ako nisam, zašto ne? Pokušavam biti svjesna, ili terminologijom psihologa – biti mindful o stvarima koje se tiču učenja i pripreme za ispit kako bih mogla modificirati i mijenjati svoje navike učenja na bolje, a time i biti produktivnija.
Pokušavam pronaći izvor odugovlačenja i pronaći načine kako to spriječiti idući put. Ako si nisam ostavila dovoljno vremena za pripremiti ispit, jesam li na neki način mogla dobiti više vremena, naprimjer preurediti svoj raspored otkazivanjem stvari? Također, jesam li trebala tražiti pomoć? Koga sam mogla zatražiti pomoć?
Očito sam negdje u pripremi za ispit napravila grešku (ili više njih) koja je rezultirala mojom lošom ocjenom. Moj pristup rješavanju loše ocjene poput ove je da procijenim što sam dobro učinila, što sam pogriješila i onda mi je glavni cilj idući puta ne ponoviti iste greške. Onome što mi je pomoglo u pripremi pokušavam još više pridati pažnje. Upravo zato je bitno biti svjestan stvari koje nam odmažu, jer ako ih nismo svjesni, nemamo što ni promijeniti idući puta.
Što ako nismo pogriješili?
Ali što ako je to Scenarij 2: dobro ste se pripremili, puno ste učili, znali ste svoj materijal … a opet, ispit nekako nije prošao dobro. Možda vam se nije posrećilo i pitanja su bila baš iz ono malo gradiva koje niste najbolje uspjeli usvojiti? Možda je ispit bio ispunjen glupim i besmislenim pitanjima? Ili možda na usmenom niste kliknuli s profesorom?.
Meni je osobno puno teže prevladati ove vrste loših ocjena. Obično provedem dan-dva u samosažaljenju, imajući osjećaj nepravde u sebi. Nimalo ugodno, kako meni – tako ni mojim bližnjima.
Moj savjet za prevladavanje ove vrste loših ocjena jest da pogledate što ste ipak dobro izvukli iz ovog ispita. Možda niste dobili željenu ocjenu ili bilo kakvo priznanje za naporan rad, ali ako ste proučili tonu gradiva i dobro se pripremili, onda ste stekli nešto što se ne može kvantificirati slovnim ili brojevnim ocjenama – a to je znanje.
U konačnici je znanje najvažnije
Čak i ako vaši profesori to ne prepoznaju, kolege u školi ili na faksu to ne vide, vaši roditelji to ne shvaćaju – vaše znanje je nešto što vam nitko nikada ne može oduzeti. Na kraju krajeva, učimo i pokušavamo upisati medicinski fakultet, ili bilo koji drugi da nešto naučimo. Da naučimo biti dobar liječnik, odvjetnik ili veterinar. Ocjena ne definira koliko ćemo biti dobri u svom poslu, ali naše znanje itekako definira.
Dobre ocjene definitivno daju dobar osjećaj, ali niti izbliza kao osjećaj da smo stekli znanje koje ćemo koristiti u našem budućem poslu. Nastojimo učiti za znanje.
Dakle, ne dopustite da vam nepravedni profesor ili užasan ispit oduzmu taj osjećaj.
I za kraj – jedna zamolba. Podijelite u komentare neke od svojih mehanizama za suočavanje sa lošim ocjenama. Ako bude zaista dobrih prijedloga, i njih ću napisati u dopunu ovog teksta!